Niko osim nas[part3]

Jutro jos nije svanulo. Ustajem bunovna sa bolom u vratu od loseg polozaja. Zamislih se..Jos uvijek sam pod utiskom od sinoc (mama nas je nasmijavala svojim i porodicnim biserima i dogodovstinama iz proslosti.. tacno mi bi zao zaspati, a morah. To su one veceri sto se spontano dogode – ajmo popit koju, napravit pizzu i zapušit pola stana, sta nas briga kad nam se moze 😎)

Da se iko stran nasao u nasoj sobi to jutro bez da zna kojeg smo spola, logicno da bi shvatio ko nosi mini torbicak sa minimalno stvari i moja malenkost sa kofercinom, velikim ruksakom u koji sam stavila zamisli i manji. I svaki se, pogadjas, skoro pa klijestima zatvara. Naravno da sam nosila njegov kofercic pjeske cca 100m a on se jadnik satro sa mojim. Naravno da sam natrpala jer nas ocekuje porodicno vjencanje kad stignemo. Od igle do lokomotive… Ruzevi, glitteri, body – prvi put ga obukla i osjecala se ko Beyonce sa Temu-a, suknjica, gleznjace, viklercici, cesljici, pomadice, parfemi.. do debelih trenerki, carapetina tovar..

Krenusmo pjeske do katedrale po taksi. Razmislih dobro, jesam li sve uradila? Kafu popila, pa da me ne protjera otrcala do sanitarnog cvora, popila tabletu za put – u suprotnom moj organizam ne bira mjesto ni vrijeme za mucnine, sendvici, voda, pasos – mozak na pasu.

Naravno da sam osoba koja voli uvijek i sve ranije, tako da smo na stanici na klupici cvokotali pola sata od zime duvajuci cigar po cigar.

Putovanje je u pocetku bilo neosjetno, jer smo dva sata prespavali tako sklupcani. Negdje oko Gradačca se vec probudih i shvatih – hitno trebam do wc-a. Mnogo sam se iznenadila shvativsi da je vozacima doslovno mrsko stajati a put traje imedju 5-7h. Svaka cast Centrotrans. 😤

Ustah se lagano i krenuh do vozaca, ljubazno zamolit za fuckin toalet, jer jelte, zasluzujemo pišati kad nam se piša nakon tri sata, da ne pricam o konzumiranju cigareta(pusaci ujedinimo se!).

Imate pauzu deset minuta ” prodera se frajko. Udjem u stanicu, kad tamo salterusa. Napirlitana, sredjena, para nosom nebo

Dobro jutro. Ja bih do wc-a” progovorih uz smiješak ko dijete kakvo,

ma ne dovrsih ja recenicu, uleti klizeci ” POLA MARKE WC” i pruzi mi kroz prozorcic mali kljuc.

Zvuk je imao detonaciju sudskog cekica.

Ostah zabezeknuta trenutno zbog nekulture i negativne energije koja struji ovim ljudskim bicem unaokolo, ili je to do mene sto ja previse osjecam. Nekad se pronadjem u tekstovima o indigo djeci. 😀

Nije to nista, bloger citaoce, sta se meni u povratku desilo.. bit ce rijeci i o tome.

Ispusismo pa udjosmo u bus. Put je vodio i do Orasja. Pozitivno sam se iznenadila, gotovo zaplakala kad sam ugledala tezgu sa mnostvo suvenira bosanskih i hrvatskih zajedno. Osjetila sam ljubav i medjusobno postovanje. Jedna tezga a toliko govori o prijateljstvu, divnoci postojanja dvije nacije.. Podsjetila me je i na nas dvoje. Mladi ljudi koji su se pronasli, a nacije i vjere razlicite. U vecini slucajeva, na kraju, to bude prihvatljivo ili jednostavno ljudi koji jesu protiv to zadrze za sebe i prihvate takvu cinjenicu jer – nema drugog izbora.. Ta slika me zatekla. Kako je dosla tako i prosla pod gumama ovog prevoznog sredstva.

Put se oduzio. Nasrecu nas je njegov divni komsija docekao i odvukao do kuce. Bila sam nervozna jako iako sam to potiskivala. Kakvi su mu roditelji? Kakav je to narod? Da li cu nesto morati progutati zarad odnosa iz postovanja? Da li cu uopce biti prihvacena? Pa ako i ne budem, mislim, okej. To nista nece uticati na nasu vezu. Bar sam sa njim porazgovarala o tome. Bez obzira sto mi je nahvalio vecinu ljudi iz okruzenja, u drukcijoj smo situaciji. Ja, koja koju godinicu ima vise, iz drugog kraja, pripadnik po porodici druge vjere – nazalost se i to tumaci tako, a niko te ne pita da li se ustvari ti, pronalazis u tome? Svak ti sudi danas po imenu i prezimenu, ne poznavajuci te sustinski. Svako osudjuje.

Djelovale su mi te misli u meni poput dvije osobe koje se svadjaju, prva koja me suocava sa pritiskom naroda zbog razlika i druga koju boli briga, jer nas dvoje smo najbitniji u ovoj priči.

Stigli smo na odrediste. Izlazim iz auta i gledam oko sebe.. ljepota i priroda. Nema guzve, niti puno auta. Jedan mir, jedno sunce koje je upeklo i nebo plavo, ni tračka oblaka..

A kakve reakcije i osjecanja ce se pojaviti u meni, kada udjem i krenem se upoznavati?

Niko osim nas[part2]

Nakon sezone, stigao je kod mene. Moj rodni grad, Sarajevo. Proveli smo divne dane, u stancini u centru grada. Naravno, nije moj, ali nam je ostavljen na cuvanje neko vrijeme. I on i macak u njemu.

Stancina broji preko 150kvadrata. Jedan od onih skupocjenih ali doslovno iz filmova. Jedan od onih u kojem se nikad ne znam ponasati i sve mi djeluje nerealno jer to nisam ja. Nisam navikla na luksuz nikad, a niti sam zeljela zavrsiti u zivotu poput osoba sto im je glatko sve.

U stanu nas je docekao macor. Ja, skoro pa fanatik. Da mogu da biram u sljedecem zivotu bih bila macka. 😸 Macak, inace lud za trcanjem i igrom. Zilion nekih igracaka, stap sa misem mu je omiljeni, a najomiljenije te ogrebat. Tupavo, nisam covjeka mogla poceskit ili izmasirat, vec bi mu zario nokat u rame u zaletu.

Gdje prvo ici? Pa na cevape logicno. Medjutim nije bio odusevljen njima koliko burekom. Dnevna porcija mu je bila minimum 800g. Meni se viš slosilo. Hankina Tepsija kod Markala.

Svratismo u Exyurock centar na Skenderiji. Ludilo. Izgledali smo ko dvoje djece izgubljeni u vremenu i prostoru. Toliko sadrzaja za ljubitelje rocka i r'n'r-a. Ekipa se zaista potrudila oko prikupljanja albuma, stihova, pa cak i odjece (Uredno crveno okaceno odijelo Davorina Popovica), silne slike, potpisi, reklame za koncerte i svirke 80tih godina, posteri, televizori na kojima svira neki od bandova, kutak za slikanje po uzoru na album Pusenja ‘Dok cekas sabah sa sejtanom‘ gdje je postavljen stol sa kockastim stoljnjakom, par piva i stolica, pa smo se nabili i pravili grimase, jer jelte, valja imat sliku odatle. Glavni lik koji nas je docekao uopste tu nas je na startu zagotivio i pozvao na svirku koja je bila za par dana. Bendovi iz BiH su se skupili da se malo popularizuju kod raje a i najvaznije prikupi se pomoc Jablanici.

Svirka je bila ekstra, sem zadnjeg benda koji su meni poput satanistickog rituala (neki deep progresivni rock, sa u po frke vristanjem demona iz njega – decko koji je vokal, svaka cast za sve, but not my cup of tea).

Imam srecu da je on opusten, i za meni cudo, licno plesac koji vodi. To meni parira jer sam i sama takva. U nekim situacijama mi treba dosta vremena da se opustim totalno, a ovako – pun pogodak.  Boli me cosak. Nebitno jel to lijepo izgleda, dal smo smijesni, must be fun! A tako i treba zivjeti! 🙂

Nismo setali alejom, nismo posjetili Trebevic a i plasim se zbog te frke i klizista, nismo jeli kod Zelje nit u Palmi najbolju pizzu.

Ali smo zato uspjeli kupiti ploce ”Elektricnog orgazma” i ”Kerbera” – to mu je maksuz poklon od mene.

Par dana prije odlaska kod njegovih, najvise smo bili u stanu. Ili bi nesto zajedno skuckali za veceru ili se ko moderni parovi uputili po, logicno pitu od Hanke. Gledali bi Aladina. Spavali popodne ko penzioneri ili zabavljali macka ushiceno cekajuci njegov ponovni ugriz i ogrebotinu.

Ovako sam se zabacila i procitala knjigu po kojoj se zove moj blog i ispijala caj.

P.S. Nadam se, ali samo se nadam da komentari neće biti gore, vec ispod ovog teksta, ako ima ko sta da kaze, ako ne, svejedno, hvala ti citaoce 🙂

Niko osim nas [part1]

Nas dvoje smo se upoznali na drustvenoj mrezi. Ispostavilo se da voli rock 🎸, da ima gramofon i da je zaljubljenik singlica i longplejki. Spontano se krenusmo dopisivati, ravnodusno i bezciljno. Ubrzo smo presli na video pozive. Ne lezi vraze, opcini me njegova spontanost. Prvi nas video poziv bio je urnebesan, kad je pao sa ljuljacke.

I kako to obicno bude, zavrsi se na razgovorima do kasnih sati.. sve do trenutka kad sam ga upitala

” Jelde, ti i ja smo gotovi?”

” Izgleda da jesmo”

Sve se pretvorilo u jedno jedva cekanje upoznavanja.

Predlozio mi je da dodje, jer vise ne moze izdrzati.

Bila sam pod utiskom, da postoji neko takav, da iz naftalina hladno izleti nakon moje duze pauze od emocija, i to da dodje radi mene, ma kakav ishod bio. Nasi razgovori su bili nesto dublje, nesto drugacije, a najmanje povrsni. I oboje nas je to fasciniralo.

Tako smo proveli mjesec dva. Ljubav preko zice, putovanja ja do njega, on do mene.

Švrljali smo po ormarima u njegovoj sobi, palili lampice i slusali dobre stare stvari. Lud za Corbom, a zajedno za EKV-om ( do te mjere da smo se slikali sa Fircijem. Ali o tome, drugom prilikom)

S obzirom na to da je u tom periodu bio 4h od mene, na otoku (oboje smo radili sezonu), da stvar bude ludja, ostajem sama u sobi i istovremeno se otvara radna pozicija za nekog novog. A on je bio sludjen i iscrpljen i jadan vise potrošen emo-psiho-fizicki svojim poslom.

Kad sam mu rekla za radnu poziciju i onako djecacki ”pa mozemo zivjeti zajedno”, ko metak se zaletio i prihvatio ponudu

I tako, smo proveli zajedno tri mjeseca.

Meni, prvi put u zivotu sa muskarcem toliko dugo.

Jedan mali sobicak i balkoncic sa vanjskom kuhinjom postali su svjedoci jedne ljubavi.

Nakon umornih dana i noci, konacno jedno drugom utjehe. Konacno da s nekim i prehladu mogu podijelit i slinit. I nekog ganjat zbog prljavih carapa.

Sve se brzo odigralo. Iskreno, prije ove ljubavi, pustila sam da mi zivot tece onako kako treba. Da disem i mislim o sebi. Da se ne zamaram. Iako su mi kasne dvadesete.. svijet je toliko radikalan i striktan da te osudjuju i kad imas i kad nemas. Pustila sam sebi sebe, da ne razmisljam mozgom starih baba sto masu prstom kad ti objasnjavaju kakav zivot trebas da zivis. Zamisljala jesam, u nekim trenucima kad zapalim i gledam u jednu tacku, da li cu ikada moci naci nekog slicnog sebi? A da to zaista u fullu osjecam.

I bum. Nasa ljubav je nesto izmedju jave i sna.

Ona je dosla

Ona je ja.

Brzinom svjetlosti stigla. Profurala ko ljetna sezona. Dosla, majke mi, na blogger.

Po ko zna koji put. Sa tajnom ko je bila ovdje. Sa tajnom sto ce ostati u njoj.

Ona je dosla, prvi put i da mu upozna porodicu. U drugu zemlju, drugi grad.

Dvije vjere, dvije razlicitosti, dva razlicita govora, mentaliteta, a opet isti.

Oboje nas, da prkosimo granicama. Sa istinom koja se zove ljubav.

I tako mi se pise. O svemu sto se desilo. I desava.

Obraca mi se paznja na detalje, na misli, na rijeci.

Nadam se, da se uspijem pronaci ovdje i da jos uvijek ima dragih ljudi sto preletaju ocima zanimljive tekstove. U nadi, da cu biti zanimljiva. Najvaznije sebi.

Pa moja ladymoon ili moonlady, you did it. Klik je proradio i ti si tu, odbacivsi lijenost! Congratulations! 🥳