Nakon sezone, stigao je kod mene. Moj rodni grad, Sarajevo. Proveli smo divne dane, u stancini u centru grada. Naravno, nije moj, ali nam je ostavljen na cuvanje neko vrijeme. I on i macak u njemu.

Stancina broji preko 150kvadrata. Jedan od onih skupocjenih ali doslovno iz filmova. Jedan od onih u kojem se nikad ne znam ponasati i sve mi djeluje nerealno jer to nisam ja. Nisam navikla na luksuz nikad, a niti sam zeljela zavrsiti u zivotu poput osoba sto im je glatko sve.

U stanu nas je docekao macor. Ja, skoro pa fanatik. Da mogu da biram u sljedecem zivotu bih bila macka. 😸 Macak, inace lud za trcanjem i igrom. Zilion nekih igracaka, stap sa misem mu je omiljeni, a najomiljenije te ogrebat. Tupavo, nisam covjeka mogla poceskit ili izmasirat, vec bi mu zario nokat u rame u zaletu.

Gdje prvo ici? Pa na cevape logicno. Medjutim nije bio odusevljen njima koliko burekom. Dnevna porcija mu je bila minimum 800g. Meni se viš slosilo. Hankina Tepsija kod Markala.

Svratismo u Exyurock centar na Skenderiji. Ludilo. Izgledali smo ko dvoje djece izgubljeni u vremenu i prostoru. Toliko sadrzaja za ljubitelje rocka i r'n'r-a. Ekipa se zaista potrudila oko prikupljanja albuma, stihova, pa cak i odjece (Uredno crveno okaceno odijelo Davorina Popovica), silne slike, potpisi, reklame za koncerte i svirke 80tih godina, posteri, televizori na kojima svira neki od bandova, kutak za slikanje po uzoru na album Pusenja ‘Dok cekas sabah sa sejtanom‘ gdje je postavljen stol sa kockastim stoljnjakom, par piva i stolica, pa smo se nabili i pravili grimase, jer jelte, valja imat sliku odatle. Glavni lik koji nas je docekao uopste tu nas je na startu zagotivio i pozvao na svirku koja je bila za par dana. Bendovi iz BiH su se skupili da se malo popularizuju kod raje a i najvaznije prikupi se pomoc Jablanici.

Svirka je bila ekstra, sem zadnjeg benda koji su meni poput satanistickog rituala (neki deep progresivni rock, sa u po frke vristanjem demona iz njega – decko koji je vokal, svaka cast za sve, but not my cup of tea).

Imam srecu da je on opusten, i za meni cudo, licno plesac koji vodi. To meni parira jer sam i sama takva. U nekim situacijama mi treba dosta vremena da se opustim totalno, a ovako – pun pogodak.  Boli me cosak. Nebitno jel to lijepo izgleda, dal smo smijesni, must be fun! A tako i treba zivjeti! 🙂

Nismo setali alejom, nismo posjetili Trebevic a i plasim se zbog te frke i klizista, nismo jeli kod Zelje nit u Palmi najbolju pizzu.

Ali smo zato uspjeli kupiti ploce ”Elektricnog orgazma” i ”Kerbera” – to mu je maksuz poklon od mene.

Par dana prije odlaska kod njegovih, najvise smo bili u stanu. Ili bi nesto zajedno skuckali za veceru ili se ko moderni parovi uputili po, logicno pitu od Hanke. Gledali bi Aladina. Spavali popodne ko penzioneri ili zabavljali macka ushiceno cekajuci njegov ponovni ugriz i ogrebotinu.

Sve u svemu. Zadovoljna sam. Jesen u Sarajevu je najljepsa a meni omiljeno godisnje doba u bojama i liscu. Zivjela sam za trenutak sjedenja bez da kontrolisem kad trebam leci ili krenuti na posao.

Ovako sam se zabacila i procitala knjigu po kojoj se zove moj blog i ispijala caj.

P.S. Nadam se, ali samo se nadam da komentari neće biti gore, vec ispod ovog teksta, ako ima ko sta da kaze, ako ne, svejedno, hvala ti citaoce 🙂