Jutro jos nije svanulo. Ustajem bunovna sa bolom u vratu od loseg polozaja. Zamislih se..Jos uvijek sam pod utiskom od sinoc (mama nas je nasmijavala svojim i porodicnim biserima i dogodovstinama iz proslosti.. tacno mi bi zao zaspati, a morah. To su one veceri sto se spontano dogode – ajmo popit koju, napravit pizzu i zapušit pola stana, sta nas briga kad nam se moze 😎)

Da se iko stran nasao u nasoj sobi to jutro bez da zna kojeg smo spola, logicno da bi shvatio ko nosi mini torbicak sa minimalno stvari i moja malenkost sa kofercinom, velikim ruksakom u koji sam stavila zamisli i manji. I svaki se, pogadjas, skoro pa klijestima zatvara. Naravno da sam nosila njegov kofercic pjeske cca 100m a on se jadnik satro sa mojim. Naravno da sam natrpala jer nas ocekuje porodicno vjencanje kad stignemo. Od igle do lokomotive… Ruzevi, glitteri, body – prvi put ga obukla i osjecala se ko Beyonce sa Temu-a, suknjica, gleznjace, viklercici, cesljici, pomadice, parfemi.. do debelih trenerki, carapetina tovar..

Krenusmo pjeske do katedrale po taksi. Razmislih dobro, jesam li sve uradila? Kafu popila, pa da me ne protjera otrcala do sanitarnog cvora, popila tabletu za put – u suprotnom moj organizam ne bira mjesto ni vrijeme za mucnine, sendvici, voda, pasos – mozak na pasu.

Naravno da sam osoba koja voli uvijek i sve ranije, tako da smo na stanici na klupici cvokotali pola sata od zime duvajuci cigar po cigar.

Putovanje je u pocetku bilo neosjetno, jer smo dva sata prespavali tako sklupcani. Negdje oko Gradačca se vec probudih i shvatih – hitno trebam do wc-a. Mnogo sam se iznenadila shvativsi da je vozacima doslovno mrsko stajati a put traje imedju 5-7h. Svaka cast Centrotrans. 😤

Ustah se lagano i krenuh do vozaca, ljubazno zamolit za fuckin toalet, jer jelte, zasluzujemo pišati kad nam se piša nakon tri sata, da ne pricam o konzumiranju cigareta(pusaci ujedinimo se!).

” Imate pauzu deset minuta ” prodera se frajko. Udjem u stanicu, kad tamo salterusa. Napirlitana, sredjena, para nosom nebo

” Dobro jutro. Ja bih do wc-a” progovorih uz smiješak ko dijete kakvo,

ma ne dovrsih ja recenicu, uleti klizeci ” POLA MARKE WC” i pruzi mi kroz prozorcic mali kljuc.

Zvuk je imao detonaciju sudskog cekica.

Ostah zabezeknuta trenutno zbog nekulture i negativne energije koja struji ovim ljudskim bicem unaokolo, ili je to do mene sto ja previse osjecam. Nekad se pronadjem u tekstovima o indigo djeci. 😀

Nije to nista, bloger citaoce, sta se meni u povratku desilo.. bit ce rijeci i o tome.

Ispusismo pa udjosmo u bus. Put je vodio i do Orasja. Pozitivno sam se iznenadila, gotovo zaplakala kad sam ugledala tezgu sa mnostvo suvenira bosanskih i hrvatskih zajedno. Osjetila sam ljubav i medjusobno postovanje. Jedna tezga a toliko govori o prijateljstvu, divnoci postojanja dvije nacije.. Podsjetila me je i na nas dvoje. Mladi ljudi koji su se pronasli, a nacije i vjere razlicite. U vecini slucajeva, na kraju, to bude prihvatljivo ili jednostavno ljudi koji jesu protiv to zadrze za sebe i prihvate takvu cinjenicu jer – nema drugog izbora.. Ta slika me zatekla. Kako je dosla tako i prosla pod gumama ovog prevoznog sredstva.

Put se oduzio. Nasrecu nas je njegov divni komsija docekao i odvukao do kuce. Bila sam nervozna jako iako sam to potiskivala. Kakvi su mu roditelji? Kakav je to narod? Da li cu nesto morati progutati zarad odnosa iz postovanja? Da li cu uopce biti prihvacena? Pa ako i ne budem, mislim, okej. To nista nece uticati na nasu vezu. Bar sam sa njim porazgovarala o tome. Bez obzira sto mi je nahvalio vecinu ljudi iz okruzenja, u drukcijoj smo situaciji. Ja, koja koju godinicu ima vise, iz drugog kraja, pripadnik po porodici druge vjere – nazalost se i to tumaci tako, a niko te ne pita da li se ustvari ti, pronalazis u tome? Svak ti sudi danas po imenu i prezimenu, ne poznavajuci te sustinski. Svako osudjuje.

Djelovale su mi te misli u meni poput dvije osobe koje se svadjaju, prva koja me suocava sa pritiskom naroda zbog razlika i druga koju boli briga, jer nas dvoje smo najbitniji u ovoj priči.

Stigli smo na odrediste. Izlazim iz auta i gledam oko sebe.. ljepota i priroda. Nema guzve, niti puno auta. Jedan mir, jedno sunce koje je upeklo i nebo plavo, ni tračka oblaka..

A kakve reakcije i osjecanja ce se pojaviti u meni, kada udjem i krenem se upoznavati?