Srce mi lupa od entuzijazma. On otvara kapiju. Ispred nas je predivna basta.

Ostala sam zadivljena fontanom sa moje desne strane. Napravljena je tik uz zid kojeg su uredili stiroporom – ni najmanje ne lici na stiropor, reklo bi se porculan, glina ili gips. Strukturom podsjeca na dvorac ili katedralu ispred koje stojis a na dnu fontanica sa par ribica.

Moje divljenje prestade onog trenutka kad nam se zaleti pas iz svoje kucice. Zenka, crna, zeljna igre, a i pozeljela njega. Nedavno dobila divne kucice, zenkice, crnu i bijelu. Tu su i dvije mace. I svi se zajedno vole. Pomazih ih malo i nastavih kratko prosetati okolo.

Ispred mene je druga kapija koja vodi do imanja punog drveca. A na podu lisce raznih boja..

Jesen je zadnjih godina moje doba. Doba kad citam, pisem, vracam se muzici koja mi prija samo tada.

Ulazimo u kucu sa stvarima. Doceka me hodnik koji je uredjen kao zatvorena verandica. Stol i stolice, ukrasi u kutovima. Predivan crtez naslikan vjestom rukom na zidu u raznim bojama, apstrakcija. Upaljen radio i svira rnr.

Njegov otac, covjek srednjih godina, sjedio je tu i gledao u daljinu zatackan.

Cuh, da je svojevremeno bio veliki fan ACDC-a, Zeppelina i dobrih starih stvari. Simpaticno podsjeca na Briana Johnsona kad stavi kapu.

Uvijek sam imala pogotovo strahopostovanje prema ocevima. Mozda zato sto meni fali moj godinama.

Pozdravih ga, predstavismo se jedno drugom i ja šmugnem u kucu. – dovoljno mi je bilo da se preznojim i ostjetim srce da oce izletit. Pripremio me je on, da je otac drugaciji..da jednostavno ima svoj svijet mimo ikoga i da moze djelovati cudno, nezainteresovano i da slabo i s kim komunicira.

Par mjeseci ranije upoznala sam njegovu mamu i brata pa mi je bilo olaksavajuce i ”poznat teren”.

Taj prvi dan sam se smjestila u vecu sobu. I dalje mi je bio, znate onaj osjecaj kad prvi put negdje odete u goste i tu je cijela familija pa svaki korak svoj pazite da bude sto tisi? Jednostavno jace od tebe.

” Jesi li ti pravila pizzu ili on?” upita me otac,

A ovaj ” On je ” izgovorih sramezljivo.

Oprala me anksioznost uzduz i poprijeko bez obzira na ” Osjecaj se ko kod kuce ”

Licno meni je bilo neprijatno.. Nisam zeljela biti tu visak jer je kuca malo tjesnija, mada – celjad nisu bijesna gdje kuca nije tijesna. Svejedno, nije mi bilo prijatno sto sam se i ja utrpala ljudima, mada je njima ocito bilo drago, jer, pozvali su me.. i .. kako mi on rece, gosti im znaju navratiti i spavati, pa me je to kao umirilo.

Mama je stigla iduci dan sa puta.

Lijepo smo popricale za sve te dane, sasvim dovoljno, iako je ona govorila da mi nije dovoljno posvecena jer je trcala svaki dan kod kume, koja se udavala pa su pripremali vjencanje.

Nekako sam stekla utisak da u ovom dijelu je takav nacin zivota da su aktuelne sjedeljke satima, da ti neko dodje ne na vrata da pokuca, pa priceka da otvoris – nego udje, skine obucu ili doslovno zagranpa u obući i doceka te u dnevnom boravku i onda pozdravi i sjedne.. da djeca hladno otvore kapiju i profuraju u sobu nonsalantno..

Naravno, da ovo ne kritiziram, vec je susta suprotnost onom gdje sam se rodila i kako zivjela..

Jednostavno im je opusteno, preopusteno. A u svemu tom ja i dalje nisam bila.