Citam na Facebooku status Tomislava Tomica (stranica Dobre vibre). Covjek je autor knjiga koje govore o svijesti i putu srece. U statusu kaze:
“Mnogo puta sam čuo savjet za empate koji glasi: “Promatraj, a nemoj upijati (apsorbirati).” Pokušavao sam dugo primijeniti taj savjet, no na kraju sam shvatio da to načelo dolazi od ljudi koji sami nisu empati (vrijedi istražiti dublje tko takve savjete predlaže).
Empati jasno znaju da upijanje energije drugih (ili općenito energije iz okoline) nije svjesni kognitivni čin i ne može se jednostavno isključiti snagom volje. Reći empatu da “samo promatra, a da ne upija” isto je kao da osobi čiji je ključni talent komunikacija i socijalna interakcija kažete da šuti i drži se po strani kako ne bi slučajno rekla nešto pogrešno. Nije poanta u apsorbiranju energije nego u onome što činimo s tom energijom nakon što je apsorbiramo.
Pazi da savjete o empatima slušaš samo od onih koji su empati. “
Sad se ja pitam, da li postoji nacin manje osjecati ili smo mi koji obgrlimo tugu drugoga do srži osudjeni na to ili ima kakav trening? Cak i trening da postoji, cini mi se da bih tu kiksala.🤭 Mislim da empate, najebu da prostiš svejedno. Zato se i najglasnije smiju.
Meni je pomoglo da uradim bilo šta za tu drugu osobu/osobe. Nekad mislimo da treba puno za velike tuge i velike osjećaje. Ali je i sitnica sasvim dovoljna. Biti tu, reći lijepu riječ, pokloniti nešto, donirati, ponijeti kese, kupiti lijek, nazvati, nasmijati itd.
Svakako da treba pomoci i saslušati..
Ali kako se sam nositi sa tim? (Primjera radi tezak zivot nekoga, smrt clana obitelji, gledati dozivotno bolesno dijete)
Mene licno znaju zaboliti i popravljive, a tek nepopravljive stvari, kao da ih ja prezivljavam. Postavim se momentalno u kožu osobe i ne umijem drukcije.
Imala sam kolegicu iz drugog odjela koja je deprimirana do bola i to se vidjelo na poslu, da su joj na kraju dali otkaz. U meni je vidjela empatu i smijesak i neku slamku za koju se moze uhvatiti bar za kafu..a ja totalno rastrojena i vodim bitke sa sobom da disem:) Nazalost, da ne bih sebi nastetila nikad do kafe nije doslo.
E tu je kljuc, kako iznijeti i podnijeti terete drugih bez nastetiti sebi, i dal je uopce to moguce u danasnjem (ne)vremenu?..
Pošto sam ta(j), manje empatični samo prođu silna sranja mnogo ranije, u najnezaštićenijem dobu.
Da (se) nisu naučili da ne saosjećaju sa vlastitom mizerijom, ne bi prežvjeli, i metaforički i doslovno.
Kada, prisiljen, naučiš da se izmjestiš iz sebe i svoga unutrašnjeg mizernog stanja, onda su takvi savjeti potpuno autentični i rade.
Pojavno manje empatičan se ne rađa, to se postaje. Poriv samoodržanja ipak je jači od utapanja u saosjećaj, za koji tvrdiš da se ne može voljno spriječiti. Itekako može jer mora, kada ti u najranijem dobu prijeti nešto mnogo čudovišnije.
“Poriv samoodržanja ipak je jači od utapanja u saosjećaj” u tom grmu leži zec.
Voljela bih ovladati nekom tehnikom kroz vrijeme..
Teško je al’ se može. Ja sam tek naučio prije nekoliko godina da se ne razbolim.od empatije već da mi služi kao vodič kako olakšati breme osobi s kojom empatišem.
Ps. U nekim spisima je empatija nazvana prokletstvom.